Honorarni posao, molba za posao i poimanje rada općenito

by HonorarniPosao.net
133 pogleda

Na svim dijelovima ove web stranice piše Domaining – Honorarni Posao, što bi trebalo sugerirati da se ovdje radi o domainingu, kao honorarnom poslu. Ako domena i jest malo zbunjujuća zbog svoje općenitosti, već pri prvom otvaranju web stranice bi trebalo postati jasno da se ovdje taj honorarni posao odnosi isključivo na domaining. Bez obzira na to ja redovno dobivam razne molbe za posao u djelatnostima koje nemaju nikakve veze sa domainingom.

Ne želim nikoga uvrijediti i naravno da nikoga neću imenovati, ali moram ovo napisati. Redovno mi se javljaju osobe koje traže posao kuhara, konobara, “bilo kakav posao”, fizički posao u Njemačkoj, posao na moru, “neki honorarni posao”, posao njege starijih i nemoćnih itd itd. Ono što meni nije jasno je to da te osobe dođu do kontakt forme, dakle pogledale su malo po web stranici, i ipak se jave sa molbom za neki posao koji HonorarniPosao.net uopće ne nudi. Ne razumijem kako u toku tog pregledavanja web stranice i traženja kontakt forme ne primijete da je ovdje glavna i jedina tema domaining. Dakle zadržali su se malo na web stranici, pogledali, pronašli kontakt formu, ali nisu primijetili da je ova web stranica koncentrirana isključivo na trgovanje domenama. Meni nije problem odgovoriti i manje više uvijek iz pristojnosti odgovorim i na takve e-mailove, ali mi prođe kroz glavu da će takva osoba nažalost dugo tražiti posao jer današnji poslodavci imaju ogroman izbor i osobe koje su površne i nedovoljno zainsteresirane da se malo bolje informiraju o potencijalnom poslodavcu kojem šalju molbu za posao će već u startu biti odbijene. S druge strane, to je čisti gubitak vremena i za onoga tko šalje tu molbu za posao jer u ovom konkretnom slučaju ja i uz najbolju volju ne mogu zaposliti nekoga na recimo nekom gradilištu u Njemačkoj.

Molba za posao

Dobivam puno molbi za posao zajedno sa životopisima. To je zbog razloga spomenutog u pasosu iznad. Uglavnom, nevezano za to što ja mogu ponuditi samo domaining kao posao, nemoguće je ne uočiti da je svaka ta molba za posao gotovo identična. U svakoj od njih kandidat za posao se želi priključiti našem “uspješnom timu stručnjaka” i “nada se da ćemo mu/joj pružiti priliku za osobno predstavljanje”. Uz to, u životopisu svake osobe koja ga je poslala piše da je ta osoba “komunikativna, sklona timskom radu, brzo uči, pouzdana, odgovorna, spremna na nove izazove i daljnje učenje i usavršavanje” itd. Ok, to je možda lijepo zvučalo u prvih par tisuća molbi za posao koje su sadržavale navedeno, ali vjerujem da se danas poslodavcima diže kosa na glavi od tih “isfuranih” fraza u molbama za posao i životopisima. U njima nema niti malo inovativnosti, a da ne govorim da po tim današnjim šprancama molbi za posao ispada da je svaki tražitelj posla na isti kalup, ali po svojim karakteristikama i vještinama savršen. Za takve copy/paste molbe za posao i životopise su krivi razni portali koji daju savjete za zapošljavanje. Svi oni sugeriraju da se upišu upravo navedene vještine i karakteristike i nude gotove šprance. Došlo je do toga da bi najbolji savjet bio da se potencijalnom poslodavcu pošalju samo osobni i kontakt podaci jer su svi ostali podaci identični kod većine tražitelja posla 🙂 Svi su oni “skloni timskom radu”, “komunikativni”, “pouzdani” itd. Ne bih želio da ispadne da omalovažavam nezaposlene koji traže posao, neki od njih zaista imaju sve kvalitete koje su naveli u životopisu, ali moje mišljenje je da bi svatko tko šalje molbe za posao trebao razmisliti o drugačijoj formi i drugoj skupini ključnih riječi u svojim molbama i životopisima jer sumnjam da se još uvijek ova trenutna “špranca” shvaća ozbiljno jer današnji poslodavci imaju ogroman izbor i osobe koje su površne i nedovoljno zainsteresirane da se malo bolje informiraju o potencijalnom poslodavcu kojem šalju molbu za zaposlenje će već u startu biti odbijene. S druge strane, to je čisti gubitak vremena i za onoga tko šalje tu molbu za posao.

Poimanje rada

Čovjek se rodi, nakon vrtića ide u školu, pa nakon školovanja (srednjoškolskog i/ili fakultetskog) traži posao i zapošljava se, i naposljetku odlazi u mirovinu. Ok, a ja pitam zašto to mora tako biti? Jesmo li mi programirani roboti? Jesmo li mi rođeni da bismo bili osposobljeni za robovanje i da bi nakon odsluženog robovanja još samo malo poživili s mirovinom koja je dostatna samo za puko preživljavanje? Ja se nisam rodio da bih živio programirano. Primijetio sam da kada postavim ovakva pitanja u društvu većinom ne nailazim na odobravanje. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i ja na svoje i koristim priliku da ga iznesem 🙂 Zašto je normalno da se čovjek ustaje u rano jutro i odlazi negdje gdje mora biti do 16-17h?! Zašto je normalno da to radi 40-ak godina, da već danas zna gdje će biti 15.03.2020. u 11:17h ako to pada na radni dan. Raditi se mora, naravno prije toga se treba i školovati da bi se stekla barem kakva takva znanja. Ali sve ostalo ne bi smjelo biti obavezno. Ako pokušaš raditi nešto samostalno ispadaš hazarder i rijetki su oni koji će te na to poticati i ohrabrivati, uključujući i najužu obitelj. Ali ako se iz petnih žila potrudiš pronaći posao kod nekog poslodavca, e u tom slučaju ćeš u očima većine biti vrijedan i uporan. U tom slučaju će većina opravdati tvoje nastojanje da prodaš dušu poslodavcu za milostinju koju ćeš dobivati jednom mjesečno. Čak i u slučajevima kada je plaća jako dobra, ako to znači da svaki dan od ponedjeljka do petka moraš biti na istom mjestu u isto vrijeme, ti si rob. Možda zadovoljan rob, ali svejedno rob.

Osjećam se kompetentnim ovako komentirati jer sam i ja bio rob. Radio sam na dobrim radnim mjestima, ali sam radio za drugoga i morao poštovati njegova pravila. I kada sam samostalno vodio jedan odjel, i tada sam imao nadređene i niti tada nisam mogao uzeti slobodan dan kada je meni to palo napamet. Bilo i ne ponovilo se. Ali uvriježeno mišljenje je da nakon školovanja treba slati molbe za posao i tražiti svog robovlasnika jer ako pokušaš nešto drugo iskačeš iz okvira “normalnog”. Da se razumijemo, neradništvo je nešto što nije prihvatljivo, ali rad za sebe je nešto sasvim drugo. Nažalost, mnogi uopće ne razmišljaju o tome da cijeli ovaj današnji model rada nije u redu i da je to izrabljivanje čovjeka i ubijanje kreativnosti u njemu. Ljudi danas slave kada dobiju posao, a uopće nisu malo dublje razmislili o tome što su zapravo samovoljno prihvatili. Mnogi u molbama za posao napišu da su kreativni, ambiciozni i snalažljivi. Ok, ovo je čisti dokaz onog što sam ranije spomenuo, a to je da su to samo copy/paste fraze. Ako je osoba zaista kreativna, ambiciozna, i snalažljiva onda će se snaći i kreirati vlastiti posao i pokazati na djelu to što tvdi da jest, zar ne? 🙂 U mom slučaju je to trgovanje domenama, iako ja nisam izmislio taj posao, bio sam dovoljno ambiciozan da naučim sve o njemu i postanem uspješan u domainingu. Nekom drugom vlastiti posao može biti nešto sasvim drugo, ali je bitno da radiš ono što voliš, da od toga uspijevaš normalno živjeti, i da imaš slobodu odlučivanja kada i koliko ćeš raditi. Siguran sam da mnogi zaista jesu ambiciozni, kreativni, snalažljivi i još mnogo toga, ali su njihovi puni potencijali zagušeni pritiskom okoline i kolektivnim načinom razmišljanja. I ja sam cijeli život slušao da su ljudi robovi (ne doslovno tim riječima, ali dođe na isto) i da se nakon školovanja i vojske mora odmah tražiti posao u svim poduzećima gdje je potrebna moja struka. Bio sam i ja sretan kada sam dobio prvi posao. Bila je i meni slatka prva jutarnja kava s kolegama. Ali s vremenom sam promijenio razmišljanje. Kava je još slađa s obitelji ili prijateljima nego s kolegama, definitivno. Bilo je i meni zanimljivo zezati se s kolegama i iskušavati do kojih granica mogu ići, ali zanimljivije je zezati se s prijateljima. Novac je još slađi kada je uplaćen direktno tebi na temelju onoga što si upravo odradio i kada je to iznos koji si ti ispregovarao, nego kada je isplaćen uvijek istog datuma u mjesecu u istom iznosu. Ali ništa manje slatko nije reći da danas nećeš raditi zato jer ti se, eto neda 🙂

Jednom prilikom sam razgovarao s jednim vrlo pametnim čovjekom koji je proputovao doslovno cijeli svijet. Pričali smo o nečemu i ja sam ga prekinuo i komentirao da to nije normalno. Poklopio me pošteno i jako sam mu zahvalan na tome. Pitao me odakle ja znam što je njima normalno kada nikada tamo nisam bio i ne znam kako ta zajednica živi? Nije mogao biti više u pravu. U tom trenu sam shvatio koliko čovjek može biti zatrovan nekim razmišljanjima koja mu je usadila okolina, bez da malo dublje promisli. U ovom spomenutom slučaju se radilo o jednom plemenu. Nebitno da li smo mi ovdje zatrovani pogrešnim razmišljanjima, ili ta plemenska zajednica na drugom kraju svijeta. Treba upoznati razna razmišljanja, običaje i načine života da bi se moglo objektivno suditi. Da ne odem predaleko od teme, u ovom slučaju poimanja rada vjerujem da bi se većina složila da su zaposlenici zapravo moderni robovi poslodavaca, samo kad bi se malo dublje razmislilo o svemu tome. Mnogi idu linijom manjeg otpora i šalju molbe za posao i u poduzeća gdje znaju da će biti samo broj, ali će ipak dobiti neka sigurna primanja svaki mjesec (zanemarimo one robovlasnike koji su toliko bezobrazni da niti ne isplate zaposlenike). Mnogi od njih imaju znanja i sposobnosti pokrenuti neki vlastiti posao, ali nemaju dovoljno hrabrosti i boje se “što će selo reći” ako ne uspiju. Znam da nije jednostavno, ali nije niti komplicirano kako neki misle. Bitno je pronaći posao koji voliš, i znaš raditi, a da ujedno nosi novac, i nakon toga je potrebna samo odlučnost. Meni je domaining u početku bio samo honorarni posao, u koji sam se odmah zaljubio. Paralelno sam radio “klasičan posao” i trgovao domenama. Kada sam shvatio da mi je muka ujutro ustajati i juriti na posao, a da mogu komotno živjeti od prodaje domena, posla koji obožavam, bilo mi je jasno da postajem sam svoj šef i tako sam i napravio. Hvala Bogu.

Raspisao sam se, ali poanta je da bi svatko trebao razmisliti koliko je uistinu zadovoljan svojim poslom, ili koliko ima smisla kroz molbe za posao moliti nekoga da ga primi da bi mu služio, i pokušati naći hrabrosti za neki samostalan rad. Naravno da se ne smije ići grlom u jagode, ali već i paralelni pokušaji pokretanja nečeg samostalnog uz trenutni posao su velik korak. WD-40 sprej je nastao iz 40-og pokušaja i zato nosi taj broj u imenu, a danas je svima poznato što je WD-40. Svatko voli nešto raditi i dobar je u tome. Netko voli peći kolače. Zašto od toga ne bi napravio biznis? Netko stalno savjetuje prijatelje, zašto ne bi otvorio neku agenciju za savjete, samopomoć i sl.? Netko tko nema neka konkretna znanja možda bi dobro upravljao drugima. Zašto taj ne bi dao oglas da okuplja tim za posao koji će za njega odrađivati poslove iz te i te branše? Nekima će ovo zvučati kao utopija, ali pokušaj je prvi korak ka vlastitom biznisu, bez obzira o čemu se radi. Netko će možda počet peći kolače kao honorarni posao pred blagdane, pa neće imati puno klijenata i odustat će, ali će primijetiti da mu/joj se pećnica stalno kvarila i da je svaki puta sam/a popravio/la pa će dati oglas da jeftino popravlja pećnice jer mu/joj to ide i malo po malo od toga razviti biznis. Mogućnosti su ogromne, ali treba odlučnosti. Ja sam sasvim slučajno počeo trgovati sa domenama. To mi je palo napamet još devedesetih kao mogućnost i nisam niti sanjao da će mi to jednog dana biti osnovni posao, ali se nisam tada pokrenuo. Nekoliko godina kasnije sam ipak krenuo i nikad nisam požalio. Honorarni posao je prerastao u posao koji me oslobodio ropstva poslodavaca. Istina je da sam imao malo sreće što sam se počeo baviti ovim poslom bez nekog pressinga, ali je i činjenica da se mnogi na mom mjestu ne bi usudili napustiti posao koji sam ja imao da bi se potpuno preorijentirali na trgovanje domenama i da bi svaki dolar morali zaraditi svojim radom, bez “sigurnosti” koju imaju na trenutnom radnom mjestu.

Poimanje rada bi se trebalo promijeniti. Trebalo bi se težiti samostalnom radu, a slanje molbi za posao i rad za drugoga bi trebao biti samo nužno zlo dok se ne pokrene neki vlastiti posao. Problem je što se danas zapošljavanje u nekom poduzeću smatra “uvaljivanjem” i da jedini trud treba uložiti u napredovanje ili pronalazak boljeg radnog mjesta također kod nekog robovlasnika, umjesto da se teži vlastitom poslu.

Možda će vam biti zanimljivo i ...

Komentiraj tekst porukom autoru

Ova web stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi vam se pružilo bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja web stranice potvrđujete da ste pročitali sve što piše na stranici "Usklađenost" na web adresi HonorarniPosao.net i dodatnim stranicama dostupnim u toj sekciji, da ste sa time suglasni, te da ste pročitali, shvatili i pristali na Uvjete korištenja, pročitali Policu privatnosti i dajete svoju privolu za sve navedeno te za korištenje kolačića (cookies). Prihvaćam Saznaj više